Ja sam u proljeću mome ostala neubrana

I nitko nije iz poplave bluda oskvrnuo moju mladost

I nitko nije u ekstazi duha uživao moju bujnost

Ja sam iz prkosa i ljubavi nezasitne

Sahranila svoju sreću

Oni koji su me ljubili ubili su sami sebe

Ja u poljeću mome nisam mirisana

Noćas mi je u san doletjela jedna Vesna
Bila je lijepa a bogme i šesna

Ona je dugo, dugo spavala

Nije se budila

Ta me Vesna izludila

U jednom trenutku disperzije moga uma

Vesna je nestala

Ali moja suluda čežnja za tom Vesnom

Još nije prestala

Onog dana kad si donijela proljeće

Vjetrovi su smjesta prestali

Ni snijega više nije bilo

Ni mraza u mojoj duši

Jer onog istog dana sve se raspupalo na našoj livadi

Gazali smo po mladoj travi

I nismo znali kud nas noge nose

Čudno; ni vjetra ni snijega ni magle jesenje

Reci mi koliko će trajati naše proljeće

Odjednom se taj divlji, namršteni smotuljak

Pred mojim očima u cvijet rastvorio

Nasmiješen, pokazao mi čari divlje ljepote

I savršenu geometriju oblika perja paunova

Potom se zatvorio

Ostao sam zabezeknut